SOMATOSENZORNI SISTEM / taktilni, proprioceptivni i vestibularni /

Daje nam osećaj “samoga sebe”

Jedan od najvažnijih zadataka mozga je da reguliše reakcije na senzorne nadražaje tako da nivo osetljivosti nervnog sistema bude u srazmeri sa intezitetom senzornih stimulacija kojima smo izloženi. Senzorni signali preko nervnih puteva dospevaju u centralni nervni sistem gde se obrađuju. Bilo kakav problem u neurološkoj komunikaciji duž ove složene senzorne mreže dovodi do zbunjujućih senzornih iskustava.

Iz spoljašnjeg okruženja dobijamo informacije preko specijalizovanih receptora svima poznatih čula, za vid, sluh, dodir, miris i ukus. Informacije kojih uglavnom nismo svesni i o kojima ne razmišljamo dolaze iz našeg vlastitog tela i nazivaju se somatosenzacije (taktilne, proprioceptivne i vestibularne). Ova tri senzomotorička sistema utiču na sposobnost deteta da se motorički i emocionalno poveže sa ljudima i sa predmetima.

U prvom mesecu života  razvija se značajan broj adaptivnih reakcija na nadražaje. Mnoge od njih postoje još intrauterino  i aktiviraju se nakon rođenja preko  čula za gravitaciju, kretanje i dodir.

Jednostavne senzomotoričke aktivnosti dovode do integracije,  bez koje bi pravilan rast i razvoj bio otežan. Urođene automatske (refleksne) reakcije na senzorne doživjaje treba da se integrišu u smislene,  svrsishodne pokrete.

TAKTILNI SISTEM / čulo dodira

Razvija se još u materici i najzreliji je senzorni sistem na rođenju kod beba rođenih u terminu. Receptori taktilnog sistema su smešteni u koži koja je najveći senzorni organ i koja pokriva čitavo telo, ali i u ustima, grlu, sistemu za varenje, reproduktivnim organima…

Najvažnija funkcija je zaštita i  doprinosi razvoju povezivanja između dece i roditelja.

Ako je novorođenče napeto/uznemireno, ono će lagani dodir da doživi kao pretnju. U situaciji kada je smireno/dobro izregulisano, isti dodir će doživeti kao prijatnost. Bebe osetljive na dodir reaguju ukočenošću tela kada ih roditelji uzmu u ruke što može da se protumači kao da ih dete “ne voli”, što će uticati na njihov odnos povezivanja. Ovo je posebno izraženo kod prevremeno rođenih beba.

Druga funkcija se razvija kod deteta sticanjem iskustava u vezi različitih tekstura i oblika preko dodira. Receptori za dodir se nalaze u koži čitavog tela a njihova najveća gustina je na prstima.

Sposobnost diskriminacije (razlikovanja) je neophodna za manipulisanje predmetima/igračkama i za adekvatan način prilagođavanja okruženju.

Ove dve funkcije taktilnog sistema nisu u potpunosti odvojene, neki receptori mogu da imaju obe funkcije. Iz tog razloga lagani dodir može da izazove zaštitnu reakciju kod deteta. Za decu koja ovakav dodir prepoznaju kao neprijatan, to može da ograniči mogućnost da steknu sposobnosti razlikovanja oblika i tekstura. Kasnije mogu da imaju problem sa preciznim držanjem stvari, ispadaju im iz ruku ili previše stežu olovku i pritiskaju papir kada pišu. Usklađen rad oba sistema omogućava deci da se osećaju prijatno i samouvereno u interakciji sa predmetima i sa ljudima.

PROPRIOCEPCIJA / Kako telo oseća samo sebe

Propriocepcija je čulo pozicije (unutrašnja kontrola naše posture) i čulo pokreta (imamo svest da li se neki deo tela kreće i u kom je položaju).

Unutrašnju svest o telu imamo na osnovu informacija koje dobijamo iz mišića, tetiva i zglobova koji učestvuju u orijentaciji tela u prostoru, i međusobnom odnosu delova tela. One završavaju u nesvesnim područjima mozga pa otuda nismo ni svesni svojih delova tela osim ako o njima svesno ne razmišljamo.

Dete koje nema dobro razvijenu propriocepciju ne raspolaže unutrašnjom mapom tela, nije sigurno gde mu je koji deo tela u datom trenutku ako ne pogleda. Potreban mu je svestan napor da se pokrene ili da ostane u mestu, da se ne kreće. Loša propriocepcija lišava telo ključnih informacija potrebnih za održavanje normalnog mišićnog tonusa.

Propriocepcija nas obaveštava i o položaju i kretanju unutrašnjih organa. Receptori za duboki senzibilitet smešteni u zidu želuca reaguju na ulazak hrane u želudac i obaveštavaju nas da smo siti.

Propriocepcija doprinosi razvoju telesne šeme ili fizičkog doživljaja sebe, to je unutrašnja svesnost delova tela, kako su povezani sa celinom i kako se kreću u prostoru. Osnova je motorne kontrole, omogućava planiranje i tačnost izvođenja pokreta, omogućava razvoj motorike.

VESTIBULARNI SISTEM /  Kako telo upravlja kretanjem

Senzorni receptori u unutrašnjem uvu daju ključne informacije o kretanju, gravitaciji i vibraciji. Vestibularni sistem funkcioniše 24h dnevno, jer je sila Zemljine teže konstanta i utiče na sve što radimo. Kad god pomerimo glavu, vestibularni receptori primaju dodatnu stimulaciju dajući telu potrebne senzorne informacije. Različite vrste kretanja pružaju različite vrste vestibularne stimulacije, a sve one su važne za normalno funkcionisanje vestibularnog sistema.

U velikj meri je zreo kod dece koja su rođena u terminu. Registruje brzinu, snagu i pravac kružnog kretanja glave, osetljiv je na silu gravitacije (reguliše kretanje suprotno sili Zemljine teže) i linearno kretanje (ubrzavanje i usporavanje).

Vestibularni sistem je povezan sa drugim čulima, naročito sa vidom i glavni je organizator senzornog unosa. Informacije iz vestibularnog sistema služe regulaciji mišićnog tonusa i koordinaciji, reakcijama uspravljanja i održavanju ravnoteže, koordinaciji oko-ruka, stanju pobuđenosti, nivou pažnje, emocionalnom stanju.

Dete sa gravitacionom nesigurnošću preterano emocionalno reaguje na pokrete suprotne gravitaciji, reakcije su u velikoj nesrazmeri sa mogućnošću pada. Silu teže koju većina doživljava kao nešto normalno, dete sa gravitacionom nesigurnošću doživljava kao pretnju svom opstanku. S obzirom da nema unutrašnji osećaj za pouzdanost gravitacije, ono i najmanji pokret može da doživi kao skok sa krova zgrade. Ne žele da se penju i spuštaju niz tobogan, da se ljuljaju na ljuljašci.

Zato ova deca vole da budu dole, da leže ili sede na podu, često u nepravilnom “žabljem položaju” (W-sitting), čvrsto fiksiraju svoje telo da bi sprečili mogućnost pomeranja. Izbegavaju čak i najjednostavnije vežbe i dosta se uznemire kada moraju da se kreću naročito ako je to za njih neočekivano.

Kada sve dobro funkcioniše vestibularni sistem je glavni organizator senzornog unosa.

Deca sa sezornim problemima nemaju pouzdane senzorne informacije zbog slabih veza između vestibularnog sistema i ostalih čula. Mi retko kada možemo da doživimo samo jedno senzorno iskustvo u jednom trenutku u stvarnom životu. Najčešće se radi o integraciji senzacija iz više senzornih sistema kojima pridajemo značenje i učimo kako da se nosimo sa njima, kako da ih prevaziđemo.

Nervni sistem funkconiše tako što istovremeno prima podražaje preko različitih čulnih sistema, zato mora da ih integriše i organizuje sa više nivoa kako bi smo dobili njihovo značenje.

Senzorna integracija uključuje organizovanje senzacija kako iz našeg tela, tako i iz našeg okruženja u cilju adaptacije. Subjektivna percepcija zavisi od tri obeležja svakog stimulansa: inteziteta, trajanja i mesta nadražaja.

Kod beba sa dobrom senzornom integracijom vidimo dobru regulaciju (mogućnost adaptacije). Ako funkcije mozga nisu usklađene, dete ne nauči da se samo smiri, to vodi u disfunkciju.

Snežana Milanović, dipl fizioterapeut

SI Baby terapeut, Marte Meo terapeut

Napiši komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna.