SENZORNA INTEGRACIJA – kako je prepoznati

Šta je senzorna integracija?

Senzorna integracija je sposobnost nervnog sistema koja nam omogućava da sve informacije koje dobijamo putem čula upotrebimo na najbolji mogući način za rast, razvoj, učenje i upravljanje sopstvenim ponašanjem.

Uredna obrada senzornih informacija dešava se bez napora i svesnog razmišljanja. Senzorni unos prožima naš svakodnevni život. To je način kako razumemo svet i komuniciramo sa njim, učimo nove veštine, deca se igraju, uče u školi, odrasli rade na poslu, brinemo o sebi.

Senzorni sistemi

Senzorne informacije primamo preko 8 senzornih sistema, pet svima dobro poznatih (čulo dodira, vida, sluha, mirisa i ukusa) i manje poznatih vestibularnog (čulo ravnoteže), proprioceptivnog (svesnost o položaju tela u prostoru) i interoceptivnog sistema, koje naš mozak mora da integriše (obradi i da odgovor) kako bi smo na adekvatan način stupili u interakciju sa okruženjem.

Kada se procesi senzorne integracije odvijaju optimalno mi smo svesni i uključeni, u protivnom dolazi do preopterećenja što dovodi do preplavljenosti kada smo uznemireni ili isključeni. To je kao kada nastane gužva u saobraćaju u šicu, saobraćaj se odvija normalno a onda zvog velikog broja automobila koji se nađu istovremeno na ulicama dođe do zagušenja.

Poremećaj senzorne integracije (PSO)

Deca sa teškoćama senzorne integracije primaju senzorne informacije kao i svi ostali (imaju uredne senzorne sisteme), ali pošto su putevi kojima ove informacije idu do mozga nešto drugačiji, te informacije se negde zaglave baš kao i automobili u saobraćaju koji je usporen zbog radova ili nekog udesa. To je poremećaj koji utiče na ponašanje, znamo kako gužva u saobraćaju može da bude frustrirajuća.

Mozak koji je „upao u saobraćajnu gužvu“ se uspaniči i da neprimeren odgovor ili ne reaguje jer ne zna šta da radi. Posmatrano spolja oba odgovora su neprikladna („pogrešna“). Zato je to poremećaj sa širokim spektrom simptoma, neka deca su hipersenzitivna (preosetljiva) dok su drugi hiposenzitivni (neosetljivi). Može uticati na bilo koje od osam čula, na više njih istovremeno, neki senzorni sistemi mogu biti preosetljivi dok su drugi neosetljivi. Mogu biti nekada jedno a nekada drugo (flip-flop) što dodatno otežava detetu funkcionisanje a roditeljima jasno prepoznavanje problema (dete se u istom okruženju ponaša u jednoj situaciji regulisano a u drugoj disregulisano). Nekada mu ne smeta etiketa na odeći a drugi put ne želi da se obuče, hranu određene teksture jede kod kuće ali ne i u restoranu.

Sve ove situacije su ogroman stres za dete i za njegove roditelje. Privikavanje u vrtiću, hiperaktivnost, borba u školi sa disciplinom, pažnjom, ponašanjem u kući…. Anksioznost i depresija su takođe neželjeni efekti. Svakodnevno je potrebno uložiti puno vremena na pripreme i veliku količinu emocionalne energije da bi se obavili zadaci o kojima većina ljudi uopšte i ne razmišlja.

Češće se javlja nego što se misli, poremećaji senzorne integracije pogađaju po nekim podacima 1 od 20 dece u dovoljnoj meri da to utiče na svakodnevni život čitave porodice.

Zašto je važna senzorna integracija?

Mnoge aktivnosti nam ne deluju kao čulne (senzorne), kao što je na primer naš rukopis. Da bi smo pisali mozak mora da integriše ogromnu količinu senzornih informacija: moramo da sedimo uspravno u stolici za šta je odgovoran proprioceptivni sistem (svesnost o položaju zglobova i mišića), da držimo olovku odgovarajućim hvatom korišćenjem optimalne snage što kontrolišu taktilni (čulo dodira) i proprioceptivni sistem, da ispisujemo slova odgovarajućeg oblika sa pravilnim razmakom za šta je zadužen vizuelni (čulo vida) i vestibularni sistem (čulo ravnoteže), da ostanemo u istom položaju tokom čitave aktivnosti što obezbeđuju vestibularni i proprioceptivni sistem i da isključimo zvuke moji mogu da nas ometaju što radi auditivni sistem (čulo sluha).

Kako senzorna integracija utiče na ponašanje?

Svaki senzorni sistem obrađuje određene senzorne informacije i zahteva različite količine senzornog unosa da bi se obezbedio odgovarajući nivo angažovanja i aktivnost izvodila efikasno. Načini na koje to radimo su integrisani u naš svakodnevni život. Dete u školi ili odrasli na poslovnom sastanku ako mu je dosadno može da se klati na stolici napred nazad da bi održao pažnju. Neko ko je uznemiren da bi se smirio žvakaće žvaku.

Deca i odrasli sa poremećajem senzorne obrade (PSO) upravljaju senzornim unosom na načine koji nisu funkcionalni što ih ometa u svakodnevnim aktivnostima. Deca sa taktilnom preosetljivošću ne žele da nose odeću (ne vole novu odeću, smetaju im šavovi, etikete, određeni materijali, čarape ih stežu). Nasuprot ako su taktilno neosetljivi često traže taktilne podražaje tako što stalno dodiruju predmete ili ljude oko sebe. Zahvaljujući istraživanjima postoje dokazi kako neuroatipična deca obrađuju senzorne informacije, njihovo ponašanje je pokušaj da se vrate u ravnotežu, u optimalno stanje. To nije neprimereno ponašanje i ne može se na njega uticati pedagoškim metodama, čvrstom disciplinom. I kada znaju da je određeno ponašanje socijalno neprihvatljivo, ne znači da neće doživeti senzorno preopterećenje a nekada i potpuni slom.

Adaptivan odgovor nastaje kada dete može uspešno da prevaziđe zahteve okruženja. Zato je potrebno da mozak efikasno organizuje odgovarajući senzorni unos. Deca sa poremećajem senzorne obrade nemaju odgovarajuće sposobnosti samoregulacije niti strategije za postizanje optimalnog nivoa pobuđenosti u okruženju pa su ili previše ili nedovoljno stimulisana. Neka deca ne mogu da organizuju senzorne informacije tako da im je potrebno dodatno vreme za obavljanje domaćih zadataka, nisu efikasni u radu i lako se isfrustriraju (ljute se, plaču, kažu da ništa ne znaju, bacaju svesku/knjigu, žale se da ih nešto boli).

KAKO se ispoljava poremećaj senzorne integracije?

Poremećaj senzorne obrade (PSO) se ispoljava na različite načine. Kod poremećaja modulacije mozak obrađuje previše senzornih informacija pa dete preterano reaguje ili premalo pa dete nedovoljno reaguje na senzorne informacije. Deca sa poremećajem senzorne diskriminacije imaju teškoću da razlikuju senzorne stimulanse kojima su izložena.

PSO se može manifestovati u posturalnoj nestabilnosti i dispraksiji, to su motorni poremećaji zasnovani na senzornim teškoćama. Nastaju kada dođe do problema u taktilnom, proprioceptivnom i vestibularnom unosu senzornih informacija. Sa posturalnom nesigurnošću dete nema snage ni izdržljivosti da sedi uspravno bez da se oslanja na nešto ili nekoga (leži na klupi, sedi sa povijenim leđima ili često menja položaje), što utiče na sposobnost da se fokusira u školi, da gleda na tablu, da sluša učiteljicu koja govori ili da stabilno sedi na stolici i piše ili čita.

KADA se ispoljava poremećaj senzorne integracije?

Teškoće senzorne obrade se ne javljaju spontano, postoji predistorija njihovog razvoja. To su deca koju je bilo teško umiriti kad su bili bebe, puno su plakali (imali su „jake grčeve“), kasno su propuzali ili nisu uopšte puzali, odbijali su hranu, bili su izbirljivi ili je nikada nisu dodirivali rukama (neko ih je stalno hranio), nisu umeli da se zaigraju niti da se samii igraju, bili su hiperaktivni ili previše mirni. Istraživanja pokazuju da određena stanja predstavljaju predispoziciju za pojavu teškoća u senzornoj obradi kao što su prevremeno rođenje, ponovljene infekcije ušiju, fetalni alkoholni sindrom, autizam, ADHD, fragilni X sindrom.

Šta kada roditelji shvate da njihovo dete ima teškoće u senzornoj integraciji?

Neka deca uspevaju da funkcionišu u vrtiću i u školi ali kada dođu kod kuće dolazi do „raspada sistema“ (vrište, plaču, bacaju igračke, odbijaju bilo kakvu saradnju sa roditeljima, udaraju ih, grizu ili grizu sebe…). Zato je pri proceni bitno uzeti u obzir to kako dete funkcioniše u različitim okruženjima.

Najpre treba napraviti procenu detetovih teškoća senzorne integracije kroz baseline (bazični snimak u sobi za senzornu integraciju), u okruženju sa puno senzornih izazova kako bi se videlo kako se dete organizuje u prostoru, šta bira od senzornih materijala, šta izbegava, čemu se vraća, na čemu se najviše zadržava, gde uopšte ne ide (bazen sa lopticama, ljuljaška, trampolina, kosa ravan, stepenice).

Drugi bitan deo procene podrazumeva posmatranje detetove igre i interakcije sa odraslima (roditeljima) kao i njegove sposobnosti učenja.

  • Činjenica da PSO nije priznat kao zvanična dijagnoza, nije u sistemu medicinskih stanja, ne znači da ovaj problem kod dece ne postoji i da na njega ne treba uticati. Jedna od najvećih zabluda je da će dete vremenom „prerasti“ svoje senzorne teškoće. Činjenica je da one nikada ne nestaju već da vremenom samo menjaju oblike i načine kako se ispoljavaju.

Kako može da se utiče na poremećaj senzorne integracije?

Terapija senzorne integracije deluje na promene u neurološkom sistemu u mozgu tako da dete efikasnije obrađuje senzorne informacije. Što više senzornog unosa mozak primi na terapijski način, mozak može bolje da integriše senzorne informacije u različitim okruženjima.

Dok se uspostavlja ravnoteža u mozgu, detetu će i dalje biti potrebne određene strategije da može da ostane regulisano kao svaka dobro organizovana odrasla osoba. Možda će morati da ide redovno na plivanje tokom čitave godine kao što neki odrasli idu svake nedelje na yogu.

Kako je mozak deteta ima mnogo veću plastičnost od mozga odraslih, veze u dečijem mozgu se brže i lakše menjaju, što pre prepoznamo problem u senzornoj obradi i uključimo dete u tretmane senzorne integracije brže ćemo postići željene rezultate.

Za intervenciju zasnovanu na senzorno – baziranom ponašanju nikada nije ni prerano ni prekasno

Snežana Milanović, diplomirani fizioterapeut

SI Baby terapeut, Marte Meo terapeut

Napiši komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna.