PRAKSIJA I DISPRAKSIJA

Zašto je moje dete nespretno? Hoda po ravnom, saplete se o svoja stopala i padne. Kad mu bacim loptu ne može da je uhvati ili mu ispada iz ruku. Jako voli sladoled, ali uvek ga ispusti pre nego što pojede, a onda se ljuti. Mislim da nikada neće naučiti da vozi bicikl, pokušavali smo puno puta ali svaki put padne. Stalno nešto povređuje bilo da je kod kuće ili u školi…ovo su česta pitanja i komentari roditelja dece sa dispraksijom. Problemi u koordinaciji utiču na aspekte svakodnevnog života kao što su pranje zuba, oblačenje, priprema hrane, obavljanje kućnih poslova.

P R A K S I J A je sposobnost da se koristi senzorni stimulans kao osnova za određivanje ciljeva, planiranje i sekvencioniranje novih aktivnosti

Razlika između praksije i akcije je ta što se praksija odnosi na novu akciju, onu koja se prvi put vidi, dok akcija može biti već viđena/poznata. Praksija uključuje planiranje i sekvencioniranje novog motornog akta.

Praksija predstavlja most između kognitivnih i motornih sposobnosti i obuhvata dva koraka senzorno-integrativnog procesa – organizaciju i izvođenje odgovora na senzorni stimulans.

Zavisi od motornih sposobnosti ali nije sinonim za njih. „Praksija je za fizički svet isto što i jezik za socijalni svet – omogućava interakciju“ (Ayres, 1985).

Praksija obuhvata tri nezavisna koraka: ideaciju, motorno planiranje i izvršavanje.

Ideacija – formulisanje cilja akcije, onoga što je moguće/izvodljivo u okruženju.

Motorno planiranje – specifično shvatanje kako ostvariti cilj kroz rešavanje problema.

Drugi korak je najočiglednija senzorna komponenta. Zavisi od svesnosti o telu (telesne šeme) koja je dobijena iz senzornog feedbeck-a ranijih pokreta. Kada se krećemo konstantno primamo proprioceptivne i taktilne stimulanse što postaje osnova za kasnije akcije u kojima smo uključeni. Telesna šema neprestano integriše nova senzorna iskustva na kojima možemo da baziramo nove motorne aktivnosti.

Telesna šema je većim delom nesvesna i automatizovana kao i motorno planiranje bazirano na njoj. Za decu sa problemima u motornom planiranju mnoge naučene aktivnosti (kao što je penjanje uz stepenice) su naporne i zahtevaju koncentraciju jer se zadatak nikada ne automatizuje.

Izvršavanje – praktično sprovođenje planirane akcije ili izvršavanje radnje je treći nezavisni korak praksije. Uspešno izvršavanje zahteva koordinaciju i motoričke veštine podjednako kao i ideaciju i motorno planiranje.

Fleksbilnost i kreativnost kod dece urednog razvoja su znak njihove praksije, načina pristupa novim situacijama. Praksija se pojavljuje iz interakcije između deteta i njegovog okruženja, ne postoji specifičan razvojni raspored praksije.

D I S P R A K S I J A – poremećaj razvojne koordinacije je motorički poremećaj koji utiče na grube i fine motoričke sposobnosti kod dece

Za penjanje na sprave u parku i ulazak i izlazak iz auto sedišta potrebna je dobro razvijena gruba motorika. Deca sa dispraksijom deluju nespretno kada se kreću i koriste svoje telo zato što koriste previše ili premalo svoju snagu. To se događa i dok pišu ili boje, pritišću premalo ili previše po papiru olovkom/bojicom. Slično je i dok sipaju mleko/sok u čašu, obično prospu pored ili preliju čašu.

Da bi uspešno izvršili zadatak dete treba da poznaje pokret koji treba da izvede i da može da ga prilagodi u različitim situacijama. Za oblačenje jakne ili pripremu sendviča potrebno je poznavanje redosleda pokreta i veština njihovog izvođenja. Mnogo ranije, još od samog rođenja mogu da se uoče rani znaci koji upozoravaju da će dete imati problem sa dispraksijom. To su najčešće mirne, pospane, malo krupnije bebe sa kojima roditelji nemaju nikakve posebne probleme. One dobro spavaju, ne plaču puno, osmehuju se roditeljima, nisu zahtevne. Ne pokazuju želju za okretanjem sa leđa na stomak oko 4-5 meseca kada se to očekuje niti posežu za igračkama, kada su budne mirno leže na leđima. Ovakvo ponašanje često zavara i pedijatre jer kako dobro napreduju ni oni ne vide da tu treba nešto preduzeti, Uglavnom umire roditelje i kažu da je beba zdrava i da samo nešto sporije napreduje. Puzanje uglavnom izostane, kasnije počinju da sede i da hodaju.

Kada na kraju prohodaju, očigledne su teškoće u mnogim aktivnostima jer imaju loše motoričko planiranje, sekvencioniranje i perceptivne veštine. Na uzrastu od dve godine roditelji kažu da je nemoguće sa njima otići u prodavnicu ili na neko mesto gde moraju da poštuju određena pravila, da sačekaju, kreću se određenim putem, daju ruku pri prelasku ulice ili sami jedu u restoranu. Pokušaj da se uradi nešto što mora kao što je pregled kod lekara, uglavnom se završava neuspešno uz veliki rizik da se ozbiljno povrede i ogromno razočarenje roditelja u svoje kompetentnosti. U takvim situacijama deca zbog teškoće u regulaciji znaju da udare ili ugrizu svoje roditelje. Iz vrtića i sa igrališta često bi dolazili sa pocepanom odećom, oguljenim kolenima i laktovima dok bi vaspitačice govorile da ne ume da pije iz čaše, da se obuče i obuje kad i ostala deca kada idu napolje. Pri tom ova deca imaju uredan kognitivni razvoj, vernbalna su i komunikativna, za njih svi govore da su „bistra deca“. Ali kada su uznemireni, bilo zato što su gladni, pospani ili se stvari ne odvijaju kako očekuju, tada nisu u mogućnosti da koriste svoje sposobnosti koje imaju. Kada imaju dve – tri godine, svi govore da je to „normalno“ ponašanje za taj uzrast, ali roditelji koji imaju drugo dete koje nema dispraksiju još tada znaju da to nije „normalno ponašanje“ i često se osećaju bespomoćno jer im niko iz okruženja ne veruje da dete ima neki problem.

Dete sa dispraksijom teško imitira drugog, meša redosled koraka u nizu i ne može da smisli nove ideje tokom igre. To za njega predstavlja ogromnu frustraciju ali i za njegove roditelje, naročito ako nije u mogućnosti da boravi napolju gde može slobodno da se kreće.

Deca sa dispraksijom imaju problem sa ideacijom ili sa motornim planiranjem kao i sa izvođenjem radnje. Odsustvo fleksibilnosti i kreativnosti su najjači pokazatelji dispraksije.

Dispraksija je često pogrešno shvaćena ili čak pogrešno dijagnostikovana. Roditelji su frustrirani jer ne znaju kako da pomognu svom detetu. Od drugih uglavnom čuju da je to zato što je dečak, naučiće on to kad malo poraste. Sa druge strane nespretnost utiče i na dete, na njegovo samopouzdanje i postignuća čak i kod dece koja su intelektualno iznad proseka. Često znaju da reše zadatke ali im treba više vremena nego njihovim vršnjacima, ne mogu da završe u predviđenom roku jer imaju problem sa brzinom i preciznošću.

Sva deca žele da budu uspešna, zato je važno konsultovati i njihove vaspitače i učitelje kako bi smo znali u kojim zadacima dete ima teškoće, koji zahtevi dovode do stresa i frustracije.

Uočavanjem dispraksije usmeravamo pažnju na probleme dece koja imaju teškoće u korišćenju senzornih imputa kako bi delovali fleksibilno i kreativno u izvođenju novih motornih aktivnosti.

Kada napravimo senzornu procenu i utvrdimo u kojim aktivnostima dete ima najviše poteškoća, detetu olakšamo zadatake kako bi razvilo samopouzdanje i popravilo motoričko izvođenje na kome će kasnije moći da gradi komplikovanije veštine.

Naučena nova veština u mozgu gradi nove neuronske puteve, kada se ponavlja vežba koja dovodi do uspeha pojačava se neuronski put i osećanje uspešnosti, jedno pojačava drugo i tako se zapravo menja dečiji mozak.

Znaci koji mogu da ukazuju na dispraksiju su:

  • Sudaranje sa predmetima koji su mu na putu, spoticanje o njih
  • Dete deluje nespretno
  • Saplitanje pri hodu po ravnom
  • Teškoće u hodanju uz i niz stepenice
  • Ne može da nauči da vozi bicikl
  • Brzo se umara iako fizička aktivnost nije teška
  • Ima loše držanje, krivi se kad sedi u klupi dok piše
  • Problemi sa finom motorikom – pisanje, korišćenje makaza, pribora za jelo, zakopčavanje odeće, vezivanje pertli

Pored motornih deca sa dispraksijom mogu da imaju i druge teškoće:

  • Teško se organizuju
  • Problem sa praćenjem uputstava i pravila
  • Neke stvari shvataju „bukvalno“ (ne razumeju šale, metafore)
  • Mogu da imaju i problem sa pamćenjem (zaborave na domaći zadatak, šta je učiteljica rekla)
  • Igra im je siromašna, nemaju ideje
  • Imaju problem sa percepcijom i obradom informacija

Detetu sa potvrđenom dispraksijom možemo pomoći na neki od ovih načina:

  • Komplikovane zadatke podeliti na manje korake, kada savlada jedan neka pređe na drugi (da bi dete moglo da veže pertle, prvo treba da nauči da veže čvor
  • Za prikaz redosleda koraka mogu da se koriste slike ili video snimci
  • Multisenzorno se bolje uči – koristiti pesme, pokret, miris, različite teksture (vezivanje pertli može da bude praćeno nekom pesmom ili uz odgovarajući ritam)
  • Poligoni za razvoj motoričkih sposobnosti uz korišćenje raznih senzornih materijala (neka dete odredi putanju a vi mu dajte instrukcije o načinu kretanja/kao razne životinje, dete će jačati snagu mišića na zabavan i kreativan način)
  • U planiranje i pripremu uključiti dete kako bi se razvijao njegov kognitivni potencijal

Imati dispraksiju je jako frustrirajuće za svakoga. Mnogi odrasli nisu nikada naučili da voze auto, neki čak ne mogu ni da žive samostalno. Ako ne možemo da upravljamo našim telom onako kako želimo to će dovesti do problema u ponašanju. Pažljivim posmatranjem deteta uočićemo znake izražene tuge i anksioznosti. To nisu samo „nespretna deca“ kako su ih nekada zvali, dispraksija utiče i na senzornu obradu, emocionalnu regulaciju i aktivnosti svakodnevnog života.

Blagovremenim reagovanjem, uključivanjem deteta u individualni senzorno-bazirani tretman možemo mu pomoći u prevazilaženju teškoća dispraksije koje će ga ometati u razvoju akademskih veština.

Snežana Milanović

diplomirani fizioterapeut

SI pedagog, SI Baby terapeut

Napiši komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna.